Strah od letenja

Inserti iz avio-kabine uz povremene udare turbulencije i smijeha
2 Shares
2
0
0

“‘Asti Isusa, koliki je vjetar sad!”

Znati da si u avionu koji leti za Hrvatsku je jednostavno; nije potrebno čak ni osvrnuti se oko sebe. Zvukovi sami dolaze. Naravno, u skučenom prostoru aviona umjesto žuborenja Plitvičkih jezera ili morske simfonije zadarskih orgulja, od domovine preostaje tek milozvučnost materinjeg jezika, u svim njegovim lokalnim i međunarodnim varijacijama, a sve manje kabine u ekonomskom razredu omogućavaju sasvim spontano i neplanirano prisluškivanje putnika.

Stara je i ne toliko zanimljiva vijest da mladi koriste sve više engleskih poštapalica u hrvatskom jeziku (ful, najs, fajn, lajk, itd.); naposljetku, engleski je svugdje oko nas i nemoguće ga je izbjeći, o njemu ponešto znaju čak i oni koji o stranim jezicima ništa ne znaju. Sjedeći u avionu iz Kölna mene je više intrigiralo bogatstvo hrvatskog izričaja stopljeno s onih nekoliko njemačkih riječi koje znaju i oni koji njemački inače ne znaju. Nije mi promakla ni opaska o vremenu.

“Moj profesor je rekao da nisu trebali napraviti flughafen u Kelnu, on ima najnezgodnije udare vjetra.”

Koliko udara vjetra može podnijeti aerodrom u Kölnu ne znam, ali istina je da je taj dan jako puhalo. Da me nisu dočekali ovako interesantni komentari, rekla bih čak da sam postala nostalgična, ali u trenutnim vremenskim prilikama to bi bio vrlo neumjesan sentiment.

“‘Asti Isusa, kako ga trcka!”

Dvije su stvari za koje se nikad ne možete pripremiti u životu, ma koliko god inače bili pedantni bili: turbulencije u avionu i sve manje i skučenije kabine u ekonomskom razredu europskih avio-kompanija. (Prije nekoliko godina dodala bih low-cost, ali, zar danas uopće ima razlike između Eurowingsa i Lufthanse? Čak ih ni onaj karbonizirani tost sa suhim krastavcima, što se prije nekoliko godina posluživao kao ručak, više ne razdvaja. ) Sjećam se, na jednom letu za Švicarsku kabine su bile toliko male da sam morala sjediti uspravno kao na tronu kako mi koljena ne bi ulubila sjedalo ispred. Valjda je to taj kraljevski osjećaj koji vam žele pružiti današnje avio-kompanije.

Na sadašnjem letu sjedala su bila gotovo pa adekvatna, ali ono što mu je dalo poseban pečat je spontanost i otvorenost putnika, posebno jedne mlade žene koja je sjedila preko puta mene. Ne znam da li ste jedan od onih opsesivno-kompulzivnih putnika koji svakih 5 minuta provjeravaju imaju li ispravnu kartu i jesu li se ukrcali za ispravnu destinaciju (vjerojatnost pogreške je znatno smanjena u avio-prijevozu, možda zato i jest toliko popularan – ali svejedno!). U ovom slučaju ipak bilo je nemoguće ne znati da se vraćam kući, jer čak i ako su svi ostali putnici oko mene bili Nijemci, u što sumnjam, ova žena to definitivno nije. Ne znam što je bilo zabavnije: procjene statike kelnskog aerodroma ili spontane poštapalice prilikom svake turbulencije koje su, poput vjetra, udarale ravno u srce zbivanja, onako iz duše, narodski.

Letjela sam prvi put u životu podosta kasno, već sam imala 21., ali početnog straha brzo sam se otarasila. Inače sam osoba koja voli do cilja stići što brže i jednostavnije, uz to još ne posjedujem auto, a čak nemam ni vozačku dozvolu, što znači da mi je izbor prijevoznih sredstava poprilično sužen. Auto? Jedino ako imam nekog drugog da me vozi. Brod? Ljulja se. Vlak? Prihvatljiv jedino do granice sa Slovenijom ( s njemačke strane!). Autobus? Ne, hvala, i svi znamo zašto. Avion je, dakle, i usprkos Greti Thunberg, najbrže, najoptimalnije i najpodnošljivije prijevozno sredstvo te početnički strah od visina biva vrlo brzo zamijenjen ushićenjem brzog dolaska na destinaciju – bez gužvi, bez redova, bez maštanja o WC-u na nekom udaljenom kolodvoru ili zabačenom stajalištu.

Svako putovanje ostaje u posebnom sjećanju, pogotovo ono koje se primaklo kraju nakon nenadanih naleta turbulencija koje pružaju rijetku, ali posebnu priliku jedinstvenog ljudskog osjećaja nemoći. Ljudski zakon nikad nije pokorio silu prirode, a to se odnosi i na sve one koji se, prkoseći gravitaciji i bolovima u koljenima, napokon vraćaju kući. Pred slijetanje valjalo je prevladati posljednji strah: strah od mora, jer ako ste ikad letjeli za Rijeku, znate da je prava lokacija riječkog aerodroma (flughafena) na Krku. Ne znam kako vi, ali meni prilikom svakog slijetanja na otok more djeluje nevjerojatno prijeteće: plavo, veliko i nepregledno, i valjda će pilot uspjeti naciljati tu pistu, dovraga.

“Trebao je na Grobniku sletjeti, a ne na Krku.”

Zahvalna što se netko napokon složio sa mnom, bacila sam pogled (nadam se ne posljednji) prema prepoznatljivom arhipelagu. Tijelo je još uvijek bilo u avionu, ali misli su letjele kući.

“Moja baba gleda svaki dan avione s balkona.”

Misli o obitelji uvijek su utješne, pogotovo kada se neposredno pred slijetanje u kabini ugase svjetla. Još malo pa je mrak.

“Kao da smo u kazalištu.”

Mrak.

“A Bauhaus se vidi!”

Vjetar je očigledno ostao u Njemačkoj, jer inače čuli bi ga. Avion je začudo sletio mirno. Kada se zaustavio na pisti, svjetla su se ponovno upalila, ali u kabini je i dalje vladao muk. Atmosfera je bila gotovo svečana. Samo jedna osoba je glasno odahnula; mi ostali smo se pravili Nijemci, nepomični i bez glasa, usredotočeni jedino na cilj ispred sebe. Kako je lijepo vratiti se kući, jer dom je mjesto na kojem riječi nisu potrebne.

(Križa se pri slijetanju, ljubi ruke, plješće).

Photo by eberhard grossgasteiger from Pexels

2 Shares
Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You May Also Like