Poredak veličine

Sjećanja na prve lekcije iz školskih dana
2 Shares
2
0
0

Većina mojih sjećanja na prve školske dane mogla bi se glatko uklopiti u sentimentalnu televizijsku reklamu: bijele korice slovarice sa šarenim crtežom u pozadini, drvene bojice, pernice, gumice, ogromna školska torba na leđima i sve to uz jingl iz tad popularne edukativne reklame “Poštujte naše znakove”. To je ono prvo čega se sjetim kad slučajno zapnem za kakav olinjali udžbenik, jer police s knjigama oduvijek su mi savršeno skretale pozornost sa sadašnjosti na prošlost, s očiglednog na ono zaboravljeno i svakodnevnicom potisnuto; osjećaj je sličan postepenom, ali sigurnom zapadanju u san.

Postoje i ona druga sjećanja, rastrzana, koja dolaze naglo i neočekivano, tek u fragmentima. To su, na primjer, sjećanja na drvene klupe nanizane u strogom poretku institucije austro-ugarskog nasljeđa; zatim sjećanja na sjajni trag znojnih dlanova na klupi, kada bi se polagano upijao u žlijebove pohabane drvene površine prilikom još jedne od mučnih recitacija izabranih djela hrvatske poezije.

Neka sjećanja su upečatljivija od drugih. Začudo, to nisu sjećanja na obljetnice, ekskurzije, pohvalnice ili diplome, jer sve od navedenog je precizno zabilježeno, dokumentirano fotografijama ili formularima, ovjereno potpisom ili pečatom, te ne sadrži u sebi ni tračak misterije. Ono prvo čega se sjetimo je najčešće ono najmanje funkcionalno. U mom slučaju, jedan detalj koji mi je nedavno isplivao iz memorije bio je neugodan miris namočene školske spužve, koja bi tako prepuna vode otežala u ruci te bi inicijacijski zadatak svakog učenika-redara bio temeljito iscijediti sav višak iz nje. Ne znam da li ova funkcija još uvijek postoji, ali razredno “redarstvo” bila je u mojoj generaciji jedna od najneomiljenijih aktivnosti, jer bi redar bio kriv i dužan punih pet dana za sve sljedeće aktivnosti: temeljito cijeđenje spužve; brisanje ploče na ispravan način od gore prema dolje, točno dva puta i uvijek (ali baš uvijek) prije dolaska profesora u učionicu; briga o zalihama kreda; donošenje i odnošenje marende te svakodnevno popisivanje učenika koji su izostali s nastave. (Ukoliko sam nešto zaboravila, molim ispravite me u komentarima.)

Već iz navedenog jasno je da se radi o poprilično banalnim aktivnostima, koji su vjerojatno priprema za kakav monotoni, ali neminovni administrativni posao, koji one koji budu imali sreće očekuju nakon završetka školovanja. Ali u to doba, s 8, 9 ili 10 godina, nikog od nas nije bilo briga ni o kakvoj administraciji koja nas čeka u budućnosti (budućnost je ionako bila maglovita predodžba igranja u dvorištu sljedećeg popodneva), a još manje je bilo zabavno biti kriv i dužan za: popisivanje izostalih učenika, donošenje krede, ispravno brisanje ploče (jer neispravno bi se kažnjavalo podsmijehom, ironičkim opaskama i, naravno, ponovnim brisanjem na ispravan način) itd.

Kažu da je cilj škole priprema za život. Sada mi je jasno da se ovaj cilj ispunjava na dva načina: s jedne strane, službenim nastavnim planom i programom, jasno dokumentiranim i zabilježenim kao povijesni izvor za buduće generacije. S druge strane, mnoge lekcije nisu nigdje bile ni zabilježene ni od bilo koje institucije ovjerene, ali su služile kao važan kotačić u funkcioniranju zajednice. Primjer za to je bila upravo funkcija redara. Naizgled arhaična, ali nesumnjivo edukativna, imala je za zadatak postaviti svakog pojedinca u kontekst zajednice, a poredak stvari se najbolje osvješćuje i usvaja usporedbom parova suprotnosti.

Ima li za to primjerenijeg od odnosa veličine? Veličina nije tek jednostavni fizikalni odnos, npr. između niskog i malenog prvoškolca i ogromne crne (ili zelene) školske ploče. Zapravo je začudno kako je škola kao institucija ergonomski neprilagođena učenicima: stolice i klupe su uvijek bile previsoke, tako da su se noge klatile u zraku, a laktovi sudarali sa susjedom; naslon tvrd i neudoban, valjda da potakne koncentraciju; katedra je bila nadzorni toranj, a ploča, taj desetljetni simbol škole, duša nastave, bila je uvijek postavljena toliko visoko, da si pisati mogao početi tek od sredine, a ako si bio redar, trebao si se prvo popeti na stolicu i tek si onda mogao početi brisati od vrha. Još ako si bio jedan od manjih (nižih) učenika, eto ti problema. Pisati nije bilo nikad moguće ravno (osim za one vrlo pedantne, koji su inače pisali s ravnalom), jer tko živ može obuhvatiti u vidokrug tu nepreglednu površinu zelene (ili crne) boje. Muljati spužvom po istoj toj ploči bilo je još gore: ako nisi mogao pronaći stolicu (a često ih je bio manjak), morao si se propeti na prste i čak i onda bi u najboljem slučaju brisao tek od sredine. Svatko tko je ikad bio u dodiru sa spužvom i kredom, zna koliko je naizgled banalni posao brisanja zapravo mukotrpan. Nije dovoljno obrisati jednom, jer prvo brisanje služi tek tome da se kreda razmulja u vodi i čim bi stigao do kraja, onaj prvi dio već bi se sasušio skupa s debelim bijelim talogom na površini. Tek bi nakon drugog cijeđenja i brisanja (a počesto i trećeg) sve to kad bi se osušilo ličilo na nešto. Uglavnom, brisalo se najmanje dvaput, obavezno od gore prema dolje, kako bi tragovi bili ravnomjerni.

Naravno, bilo je tu i drugih taktilnih lekcija naučenih u školi, na primjer da je sendvič za marendu uvijek tvrd, ali nijedan odnos nije bolje stavljao učenika u kontekst zajednice kao poredak veličine, a svatko tko je ikad išao u školu zna da školska ploča, u svoj svojoj dužini i širini, ima status gotovo svetog artefakta Ovo je brzo postalo jasno onima kojima bi pogled slučajno zalutao kroz prozor ili do leđa učenika ispred. Važnost ploče izražena je i u jeziku, jer bi često obnašala funkciju priložne oznake mjesta. Kada si bio prozvan na ploču ili da odgovaraš pred pločom, znao si da ti se crno piše.

Veličina, dakle, nije samo fizikalna oznaka, kao što ni priložna oznaka mjesta nije tek usputni dodatak rečenici, već može bitno odrediti učenikovu budućnost. Odnos malog i velikog u školskom poretku veličine naučava prije svega poniznosti. S obzirom da poniznost najlakše proizlazi iz straha, a strah se javlja spram onog što je od nas veće (i suprotno od toga, ono što je manje često izaziva smijeh ili, u boljem slučaju, dražest i suosjećanje), jasno je zašto je školski inventar neergonomski koncipiran.

Razmišljam o ovome gotovo s nostalgijom, iako većinu vremena školska sjećanja leže duboko pohranjena u tamnim i napuštenim predjelima zaborava. I bolje da je tako, jer sad kad napokon mogu pisati i brisati od vrha ploče, poredak veličine ogleda se u stvarima još strašnijim i nesnosnijim.

Photo by Jeffrey Czum from Pexels
2 Shares
Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You May Also Like