Mrtvi i nerođeni

Nevolje sa sporazumijevanjem na razmeđi svjetova
2 Shares
2
0
0

Igrom nesretnih slučajnosti i odgojno-obrazovne nužnosti za sve učenike prvih razreda gimnazija, neki od prvih postova na ovom blogu bili su posvećeni jednom od najomraženijih predmeta učenika na mojoj tadašnjoj školi ikad, a to je bio latinski jezik.

Naravno, moja namjera kako tada, tako i sada, uopće nije bila pisati blog o školi, ali u to doba Elementa Latina (udžbenik, op. a.) me ispunjavala s toliko tjeskobe i napetosti, da je bilo nemoguće ne spomenuti nevolje oko latinskog barem jedanput. (Ovim putem zahvaljujem se Nikoli koji mi je pomogao oko domaćih zadaća!) Diskusija oko opstojanja tzv. “mrtvih” jezika unutar školskog kurikuluma uglavnom se dijeli na dva tabora: prvi se zalaže za kontinuitet učenja klasičnih jezika u ime zapadnoeuropske obrazovne tradicije, opće kulture i razvijanja svijesti o porijeklu jezika i mišljenja. Drugi tabor propagira ukidanje “mrtvih” jezika u ime onih “živih”, pri čemu se latinskom, a još više grčkom, zamjeraju nekorisnost iz perspektive tržišta rada, pri čemu ne odmaže činjenica da sve manje obrazovanih ljudi poznaje ove jezike te već odavno nisu lingua franca, što bi u prijevodu na narodni jezik značilo da su prosječnom čovjeku izvan specijaliziranog akademskog okruženja beskorisni.

Meni nije namjera uplitati se u ovakve rasprave, koje traju vjerojatno još od vremena prije mog rođenja, te su mi, pogotov s obzirom da mi ni pedagogija ni predmetna nastava nisu struka te nemam nikakvog osobnog interesa kako pri uvođenju, tako ni pri ukidanju bilo kojeg od ova dva predmeta. Ono što me u ovoj raspravi interesira jest argument koji se vrlo često u zdravorazumskom razgovoru navodi, a to je argument “mrtvosti” i “živosti” nekog jezika, pri čemu bi, navodno, mrtav jezik trebao biti onaj koji se “aktivno” ne govori, a živ je, eto, onaj njemu suprotan (ako nije A, onda je B). Pri tome je “mrtav” redovito: težak, beskoristan, nepraktičan, nerazumljiv, pa čak i elitistički (jer i tradicija ima pravila nasljeđivanja). Suprotno od toga, “živi” jezik je: sveprisutan, razumljiv, neophodan, nužan, lukrativan i tekovina je demokracije, što u prijevodu znači da mjeru razumijevanja i razumljivosti jezika postavlja globalno tržište rada, a ne “europocentrična” (navodnike stavljam jer mrzim ovaj izraz) tradicija obrazovnih institucija.

Kad sam se kao već odrasla osoba počela baviti filozofijom, prvo s čim sam se susrela bili su izrazi i citati na grčkom, najčešće, dakako, bez prijevoda i bez latinične transkripcije. Moj motiv da počnem učiti starogrčki u odrasloj dobi bio je taj što sam htjela razumjeti tekstove iz antičkog razdoblja, ne zato što sam povijesni kolekcionar, nego zato što sam, čitajući “mrtve” jezike mrtvih autora, u njima prepoznala pravce kretanja sadašnjeg vremena, pa i više od toga. Upoznavanje “živog” mišljenja “mrtvog” jezika jednostavno ne ide jedno bez drugoga. Moj dnevni posao nije se ni u čemu doticao književno-humanističkog područja, upravo suprotno, stoga nije postojao baš nikakav praktični razlog za učenje nečeg ovako nepraktičnog na kraju radnog vremena.

Čovjek je jedino živo biće koje ima povijest. Sve dok njegove povijesti žive u njemu i oko njega, jezici iz kojih se rodilo mišljenje ne mogu nikako biti mrtvi. Mrtvo može biti jedino mišljenje u trenutku kada nam se svijet obraća nama nerazumljivim znakovima, a odricanje od povijesti prvi je korak prema zamiranju kako jezika, tako i mišljenja. Posljedica ovoga je fragmentacija čovjeka na samo jednu od njegovih prirodnih/izvornih mogućnosti, a primjere za to vidimo posvuda: od tržišne podjele rada pa sve do krajnje groteskne podjele mozga na “lijevi” i “desni”, tj. “kreativni” i “praktični” dio, što je samo jedan od mitova koji se i danas ponavlja u popularnoj psihologiji.

Govor o mrtvima i živima nije stoga stvar kurikuluma, a još manje tema za prepucavanje između “tradicionalista” i “modernista”. Ako me pitate, nisam ni jedno ni drugo, jer mislim da je svaki isključivi i parcijalni stav neodrživ pred cjelinom problema. Stoga “mrtvim” jezicima ne prilazim s predumišljajem i predrasudom aktualnog, kao ni tradiranog vremena, a još manje iz eskapističke nade da tamo negdje iza, gore, iznad ili preda mnom stoji tekst kao hram vječnog znanja ili istine. Svatko tko se danas lati proučavanja tekstova “mrtvih” jezika, a da ga na to ne tjera akademska karijera, nalazi se u neobičnoj situaciji kakvu je Tin Ujević najbolje izrazio riječima: Preostaju jedino nada i očekivanje. U mom slučaju postoji nada da ću se barem privremeno osloboditi tereta aktualnog vremena koje sve i svakog računa vlastitom jedinicom korisnosti i gole nužnosti; i preostaje očekivanje, najprije smisla pred besmislom, zatim teksta pred slikom u jeziku mrtvih i nerođenih.

Photo by Eugene Shelestov from Pexels

2 Shares
Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You May Also Like