Prvi dio bit će posvećen prijevodu sa starogrčkog na hrvatski, uz citate iz navedene literature:
Senc, Grčko-hrvatski rječnik;
Heubeck, A., Commentary on Homer’s Odyssey, 1988.;
De Jong, Narratological Commentary on the Odyssey, CUP, 2001.;
Sloterdijk, P., Srdžba i vrijeme: Političko-psihološki ogled, Antibarbarus, Zagreb, 2007.
Molim sve upućene da se slobodno pridruže i isprave me tamo gdje smatraju da je potrebno.
πλάγχθη, ἐπεὶ Τροίης ἱερὸν πτολίεθρον ἔπερσεν:
πολλῶν δ᾽ ἀνθρώπων ἴδεν ἄστεα καὶ νόον ἔγνω,
πολλὰ δ᾽ ὅ γ᾽ ἐν πόντῳ πάθεν ἄλγεα ὃν κατὰ θυμόν,
ἀρνύμενος ἥν τε ψυχὴν καὶ νόστον ἑταίρων.
Izvor
U ovom tekstu bavit ću se samo s prve dvije linije teksta, ali popis svih riječi možete vidjeti u prilogu:
ἄνδρα μοι ἔννεπε, μοῦσα, πολύτροπον, ὃς μάλα πολλὰ πλάγχθη ἐπεὶ Τροίης ἱερὸν πτολίεθρον ἔπερσεν.
Tekst počinje zazivanjem ili invokacijom Muze. Ova invokacija postavlja pjesnika/autora i čitatelja u odnos spram teksta te je vrlo slična uvodu u Ilijadu; bitna razlika je što se u Ilijadi govori o događajima retrogradno, dok u Odiseji pripovijedanje ide usporedno s vremenom. Invokacija također služi da se postavi svečan / nadahnut ton teksta, jer se obraća samo zasluženom pjesniku (“zazivaču”). Znači također da događaji koji su se dogodili nisu proizvoljni, već su “darovani” i posredovani od bogova; međutim, za razliku od Ilijade, Muza se ovdje zaziva samo na početku teksta (De Jong, 6).
Postoje tri karakteristike naracije u Odiseji (izvorno pet, ali za potrebe ovog teksta sažeto):
- Izvanjskost; narator govori posredstvom bogova o događaju kojem nije osobno svjedočio;
- Pripovijedač je sveznajuć i sveprisutan, ali ima uvid u unutarnji život i motivaciju likova;
- Prikrivenost; ne znamo ništa o njegovim aktivnostima, osobnosti ili motivaciji; ne pojavljuje se u tekstu. (De Jong, 5)
Invokacija započinje: ἄνδρα μοι ἔννεπε, μοῦσα…, pri čemu je ἄνδρα akuzativ od ‘o ἀνήρ (čovjek, junak); μοι je nenaglašeni oblik dativa osobne zamjenice “ja”, dakle “meni”; ἔννεπε je imperativ glagola ἐννέπω (pričati, navijestiti) i μοῦσα je vokativ od Μοῦσᾰ , što znači Muza, tj. “oj, Muzo”. Dakle, doslovan prijevod početnog dijela bio bi: O junaku (čovjeku) pričaj mi, (o) Muzo ….
Glagol ἐννέπω piše se još ἐνέπω – zanimalo me je otkud dolazi dvostruko N. Heubeck naglašava kako je ἐννέπε arhaični oblik koji ukazuje na svečanost događaja o kojem će se govoriti. Porijeklo dvostrukog N je nepoznato te je moguće da je nastalo zbog metričkog produljenja (Huebeck, 69).
Sljedeći dio invokacije ide: πολύτροπον, ὃς μάλα πολλὰ πλάγχθη…
Πολύτροπον je pridjev u akuzativu sg. i odnosi se na ἄνδρα, a znači: mnogo okretan, lukav, onaj koji ima mnogo načina/vještina. Huebeck navodi kako je porijeklo ove riječi bilo sporno te je u daljnjim prijevodima zadobilo značenje inteligentnog, pametnog, što su karakteristike koje su se pripisivale Odiseju i koje Homer ističe kao unutarnju motivaciju njegovog lutanja (ibid).
Μάλα πολλὰ su prilozi koji, kada se koriste zajedno, posebno naglašavaju težinu junakovih lutanja; odvojeno znače “veoma” i “mnogo”.
Πλάγχθη je pasivni oblik 3. l. jd. glagola πλάζω , u ovom slučaju aorista je bez augmenta. Smatralo se da je izostavljanje silabičkog augmenta karakterističko za Homera, ali i za epski jezik, no otkriće drugih ne-proznih tekstova iz Mikene u kojima nedostaje augment opovrglo je ovu pretpostavku (Huebeck, 70). Pojam označava bačenost u svijet, tumaranje, lutanje. U prijevodu sve zajedno: ” (…) koji je tumarao veoma mnogo (…)”.
Naposljetku dolazimo do kraja rečenice: ἐπεὶ Τροίης ἱερὸν πτολίεθρον ἔπερσεν. Konstrukcija Τροίης ἱερὸν πτολίεθρον naglašava važnost Troje, koja je velebni, božanski grad (ἱερὸς je epitet za Troju i dolazi uz genitiv). Glagol ἔπερσεν na kraju je 3. l. sg. aorista od πέρθω, što znači pokoriti, opustošiti. U ovom kontekstu znači da je Odisej osvajač Troje.
Doslovni prijevod glasio bi okvirno: O junaku pričaj mi, Muzo, okretnom i lukavom, koji je lutao veoma mnogo, otkad je velebni / božanski grad Troju opustošio.
Photo by Johannes Plenio from Pexels
