Fenomen Harry Potter

Najdraži čarobnjak iz dječjih dana
1 Shares
1
0
0

Opsesija magijom datira još iz antičkih dana, ali to ne znači da je tema izlišna i dotrajala. Harry Potter je jedna od knjiga koja je uspjela “preživjeti” dječje dane i koju mogu, ako ništa drugo onda radi nostalgije, čitati i odrasli. Ovo pogotovo vrijedi za one koji su imali 11 godina kad se pojavila prva knjiga i koji su praktički odrasli uz serijal te po godinama više-manje pratili svako izdanje.

S obzirom da spadam upravo u tu skupinu, sjećam se da sam iščekivala svaku novu knjigu gotovo religiozno, s puno nestrpljenja, a s obzirom da nisu bile ni jeftine, nekad je to značilo da ih moram čekati i još nekoliko mjeseci nakon objavljivanja!! Zadnji nastavak, npr., mogla sam kupiti tek 6 mjeseci nakon što se pojavio u knjižarama i bilo je gotovo bolno gledati izložene primjerke u izlozima, a u knjižnici, naravno, za knjige ovolike popularnosti čovjek nije imao šanse doći na red.

Dvanaest godina nakon izlaska posljednje knjige pročitala sam ponovno cijeli serijal (počevši od 4. knjige) što iz nostalgije, što iz obilja slobodnog vremena. Knjige 1-3 su doista namijenjene djeci, tako da sam ih se latila isključivo radi prisjećanja nekadašnjih vremena kad je život bio naivniji i jednostavniji (da ne kažem – magičniji).

S obzirom da imam iskustvo čitanja ove serije kao dijete i kao odrasla osoba, mogu reći da su razlike sljedeće:

  1. Doživljaj
    Djeca se u ovom serijalu usredotočuju najviše na opise kojekakvih magičnih artefakata i stvarčica, sličice, čokoladice, slike koje se miču itd., dok sam se kao odrasla osoba više fokusirala na odnose među likovima, psihologiju likova i način na koji je radnja ispričana s onu stranu puke kronologije i prepričavanja događaja.

  2. Likovi
    Kao djetetu likovi su mi bili simpatični, dopadljivi i duhoviti i čitala sam ih uglavnom onako kako su opisani u knjzi, tj. kako je autor zamislio čitateljev doživljaj. U odrasloj dobi čitala sam između redaka i neki od likova koji su prezentirani u serijalu kao “pozitivni” sad su mi se činili kao ljudi s dubokim psihološkim problemima. Djeca vole jednostrane opise, jer olakšavaju čitanje i oslobađaju čitatelja za uživljavanje u “akciju”, no kao odrasla osoba mogla sam uvidjeti ne samo vrline, nego i mane svakog lika, a i nedostatke načina na koji su prikazani u tekstu.


    3. Radnja
    Serija o Potteru poznata je po opširnosti, pogotovo nakon 3. knjige kada je svaki sljedeći nastavak dobio barem 150-200 dodatnih stranica na dužini teksta. Usprkos jednostavnom jeziku, kao djetetu nekad mi je to nekad bilo naporno, pogotovo u slučaju 5. knjige koja broji više od 600 stranica; naravno, 12 godina kasnije to više nije bio slučaj. S obzirom da se radnja odvija kronološki i temelji uglavnom na prepričavanju događaja tj. na akciji, a ne na introspekciji, ovo je idealno štivo za zabavu i opuštanje.

Sad kad sam navela nekoliko razlika u doživljaju u odnosu na dob čitatelja, htjela bih se osvrnuti na sljedeće točke gledano iz perspektive odrasle publike. Što je dobro, a što nije dobro, po mom mišljenju?

  1. Svijet romana (ili eng. world-building)
    Najveća prednost ovog serijala je maštovitost i originalno povezivanje različitih povijesnih činjenica s mitologijom na suvremen i zanimljiv način. Ideja magije koja ne pripada “high fantasy” svijetu (tj. čisto fiktivnom svijetu), nego onom koji je skriveni dio našeg “stvarnog” svijeta omogućuje, barem po mom mišljenju, lakše uživljavanje u tekst. Samim time likovi i događaji djeluju “stvarnije” i direktnije. Iako je, kao što sam rekla, prvih nekoliko nastavaka namijenjeno djeci te stoga ne mogu kao odrasli čitatelj objektivno suditi o njima, od 4. ili 5. je moguće pratiti priču i na složeniji, apstraktniji način. To znači da su likovi okarakterizirani ne samo kroz magične ili literarne “trikove”, nego među njima postoje opipljivi, realistični odnosi. To me dovodi na sljedeću točku.

  2. Psihološka karakterizacija likova
    Svi likovi u Harryju Potteru za mene dijele jednu karakteristiku: simpatičnost i mogućnost da doprinesu tekstu na originalan način. Pa ipak, kao odrasli čitatelj primjećujem da je iz kuta psihološke karakterizacije likova, njihova interpretacija često nametnuta od strane autora. To se pogotovo događa kod sporednih likova koji pokreću radnju “iz pozadine”. Jedan od primjera na koji mislim: Sirius Black. Jedina Harryjeva očinska figura i poveznica s prošlošću njegove obitelji, predstavljen je isključivo iz perspektive glavnog lika kao “apsolutni” pozitivac. Međutim, čitajući 5. knjigu saznajemo da je zapravo bio školski nasilnik (ova tema u knjizi je zagrebana tek po površini), a njegove izjave spram Harryja graniče s emocionalnom manipulacijom (“Tvoj otac bi to učinio” i sl.).

    3. Radnja
    S obzirom da se radi o serijalu za djecu i mlade, priča se temelji na radnji kao na slijedu događaja. Nema introspekcije i unutarnje karakterizacije lika, što znači da dobri likovi ostaju dobri, a zli zli (iznimka je samo jedan lik!). Njihove psihološke karakteristike iznesene su samo u onolikoj mjeri koliko je potrebno da se ispriča događaj. Sama priča podijeljena u 7 nastavaka je vrlo maštovita i interesantna, no mnogi detalji nisu elaborirani (funkcioniranje magije, čarobnih štapića, odnos magičnih i ne-magičnih stanovnika Londona) i imaju tek dekorativnu svrhu zabave. Iako je sama priča zanimljiva i brzo se čita, sve nažalost, kao i kod većine beletristike, ostaje na tome.

Nakon općih karakteristika htjela bih prijeći na aspekte priče koji su me se najviše dojmili kao odraslog čitatelja. Naravno, djeca će se smijati bljuvalicama, puflicama i nosokrvnim nugatima, maštat će o tome da sakupljaju sličice iz čokoladnih žaba i mašu štapićima, no što preostaje nama ostalima?

Za početak, ono što je najinteresantije su emotivno odnosi među likovima, i pritom ne mislim samo na glavne likove Rona, Hermionu i Harryja. Dirljivo je čitati primjerice o tome kako se gđa. Weasley brine za Harryja kao da joj je sin te svoju brigu pokazuje malim gestama: brigom koliko je pojeo, ima li toplu odjeću i sl. Ovo su neke sitnice koje su dječjem čitatelju relativno nevažne, ali govore o tragičnoj priči glavnog lika koji je siroče osuđeno od rođenja na život u obitelji koja ga zapravo ne želi. Harry od roditelja ima tek uspomene iz druge ruke, ispričane kroz perspektivu drugih likova, subjektivne i nepotpune. Zbog toga roditeljsku figuru nastoji pronaći u drugim likovima, prvenstveno u Dumbledoreu i Siriusu, zatim u Lupinu pa kasnije, indirektno, usudila bih se reći u Snapeu. Idemo redom:

  1. Harry – Dumbledore
    Dumbledore je svakako jedan od dva najvažnija lika i prisutan je u Harryjevom životu čak i kad ovaj toga nije svjestan. Njegove odluke direktno i indirektno utječu na sudbinu drugih. Odluka da preda bebu Harryja tetku i teti možda je opravdana iz perspektive radnje / događaja, ali istodobno implicira emocionalnu distancu. Dumbledore je lik iz pozadine odlučuje o životima drugih bez prevelikog emocionalnog uplitanja, usprkos tome što autorica inzistira drugačije. Njegova potpuna životna priča nepoznata je sve do posljednjeg nastavka te smo prema njemu vrlo pristrani, jer je od početka prikazan kao sveznajući i svemogući, netko tko uvijek spašava situaciju te, naravno, “jedini kojeg se ikad bojao”. Naravno, jedan od razloga jest što je priča pisana iz perspektive glavnog lika koji kao dijete idealizira Dumbeldora i vidi samo njegove dobre strane, tek u pretposljednjem nastavku nagovještava se njegova “nesavršenost” prvo fizičkom ozljedom, a onda u posljednjem nastavku objašnjenjem životne priče i povijesti obiteljskih odnosa. Iako se u knjizi implicira da Harry i Dumbledore imaju bliski odnos (“bliži od uobičajenog odnosa ravnatelja i učenika”), gotovo poput oca i sina, ne slažem se s ovakvom interpretacijom jer se manipulativnost Dumbeldora proteže na ovaj ili onaj način kroz sve nastavke, a pogotovo u petom, šestom i sedmom. U petom, primjerice, neprestano ignorira Harryja, iako je ovaj očigledno pod velikim emotivnim pritiskom. U šestom mu daje nemoguć, nerealan zadatak te očekuje od njega da izvršava njegove zapovijedi bez dodatnih pitanja i objašnjena. Kulminacija sveg ovog vidi se u posljednjoj knjizi, u kojoj je jasno da bi mnoge smrti bile spriječene da je Dumbledore kao lik bio emotivno uključeniji u živote onih čije je sudbine određivao.

  2. Harry – Sirius i Harry – Lupin / spoiler alert /
    Sirius se pojavljuje u trećem nastavku kao odbjegli zatvorenik zloglasnog Azkabana te do tada ne znamo ništa o njemu. U tom nastavku pojavljuje se i Lupin u ulozi prvog simpatičnog učitelja DaDa / Obrane od mračnih sila, za kojeg se poslije otkriva da je nekadašnji školski prijatelj Siriusa, Petera i Jamesa Pottera. Iako u prvu ruku simpatičan i dobroćudan, Lupin je zapravo emotivno nesposoban suočiti sebe i Harryja s vlastitom prošlošću te sve do samog kraja prešućuje pravu istinu o sebi, Siriusu i njegovom ocu. Sirius je, s druge strane, mnogo energičniji te od početka iskazuje želju da se brine o Harryju (ovo u knjizi dolazi iznebuha te djeluje zbog toga pomalo neuvjerljivo), no mnoge njegove izjave i postupci su dubiozni: neprestano uspoređivanje s Jamesom, prešućivanje istine o tome da su The Marauders (James, Sirius, Peter, Lupin) velikim dijelom bili školski nasilnici, emocionalno manipulativne izjave kako bi “James učinio drugačije” kada Harry učini nešto što nije po njegovom itd. Lik Siriusa ubijen je u 5. knjizi jer autorica očigledno nije znala što bi dalje s njim, “smetao” je na putu radnje na kojem je Harry trebao ostati sam te zapravo nikad nije, kao ni Lupin, elaboriran u potpunosti te su obojica neopravdano i bezrazložno lišena postojanja, iako su mogli biti sjajni likovi.

  3. Harry – Snape
    Kad govorimo o bezrazložnoj lišenosti postojanja, nemoguće je ne osvrnuti se na Snapea koji u čitavom serijalu igra ulogu žrtvenog janjca i krivca za sve probleme, dijelom radi toga što je to bilo zgodno za radnju, a dijelom što ni sam autor – ironično! – ne razumije njegovu važnost. Snape je najomraženiji učitelj u čitavoj školi te od samog početka pokazuje animozitet spram Harryja koji u svih 6 knjiga nikad nije objašnjen te zbog toga djeluje gotovo kao maskota. Dramaturgije radi, uvijek ima masnu kosu koja mu pada preko upalog lica te ispada da je jedini čarobnjak koji ne koristi šampon i gel za tuširanje. Na stranu s fizičkim izgledom, Snape je čitavo vrijeme prikazan kao nasilni profesor koji jedva čeka da se iskaljuje na drugima, ali opet nekako spašava Harryja iako ga ovaj svejedno mrzi beskonačnom mržnjom u svih sedam nastavaka. Već ovo samo po sebi podiže obrve: zašto bi ijedan lik toliko mrzio Harryja, a opet ga spašavao? Zar se Harry kao bistro i inteligentno dijete ne bi zapitao nisu li njegove sumnje neosnovane? Snapeova prošlost donekle je natuknuta u petom nastavku, u kojem prvi put Harry počinje sumnjati u idealiziranu sliku svog oca, iako mu Sirius neuvjerljivo objašnjava kako je bullying zapravo bila dječje netrpeljstvo, “nešto poput Harryja i Malfoya”. U posljednjem nastavku ispričana je nasumično i neopravdano kratko Snapeova pozadinska priča i motivi njegovih postupaka te se otkriva da je zapravo on bio jedini koji je cijeli vrijeme štitio Harryja i ostale učenike, a da pritom zauzvrat nije očekivao ni priznanje ni zahvalu. Kao čitatelj osjećala sam se isfrustrirano nad ovako nepravednim postupanjem spram jednog jedinog lika, i to samo zato da bi poslužio literarnom triku u posljednjem nastavku. Bilo bi puno originalnije i literarno zahtjevnije da je njihov odnos, opterećen duhovima prošlosti, elaboriran na dinamičniji i kompleksniji način od crno-bijelog prikaza totalnog antagonizma.

Ovo je bio kratki prikaz osnovnih detalja koji su mi upali u oko prilikom ponovnog čitanja Harryja Pottera, ovaj put u odrasloj dobi. Nisam pokrila sve što sam htjela napisati, ali, radi duljine posta, možda se vratim na pojedine detalje u sljedećim postovima.

Photo by Vinícius Vieira ft from Pexels

 

 

1 Shares
Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You May Also Like