Razotkrivanje stvarnosti

“Acting isn’t something you do. Instead of doing it, it occurs.” – Lee Strasberg
2 Shares
2
0
0

Zašto sam baš ja ja, a ne netko drugi?

Imam pet godina i ovo je moje prvo pitanje o bitku, njegova dječja i naivna verzija. Za razliku od svih drugih pitanja koja mi je kasnije život donio kao neželjene darove, ovo je ono jedno i jedino radi kojeg se osjećam neobično izgubljeno gotovo odmah nakon što je izgovoreno ili pomišljeno. Doista se čini da je čovjek samim svojim rođenjem bačen u vrtlog slučajnosti; da je zaista i on ništa više od tjelesne nakupine slučajnih (akcidentalnih) biologijskih procesa, koji se odvijaju mimo svijesti i volje, a prije svega, mimo mišljenja.

Čovjek si mišljenjem umišlja da je nešto / netko više od slučajnosti i da će on – baš on – postati razlika između smisla i besmisla, želje i slučajnosti. Čovjek si mišljenjem zamišlja da će doseći odgovore na neodgovoriva pitanja o bitku, krijući od samog sebe činjenicu da su već i djeca svjesna kako ova pitanja ne iziskuju odgovore. Čovjek si mišljenjem izmišlja igru i zagonetku, nepreglednu mrežu riječi, koje zapravo ne postoje i baš zato što ne postoje, predstavljaju nedohvatljiv izazov. Mišljenje čovjekovo jest negacija tijela, ma koliko god postmoderna govorila suprotno, jer tijelo je tromo i već unaprijed, od samog svog početka gubi bitku vremena, pa je mišljenje njegova jedina utjeha. Čovjek si mišljenjem premišlja besmrtnost. Čovjek si mišljenjem promišlja bijeg.

Stvarnost je kao uteg koji neprestano vučemo sa sobom, nastojeći pritom pronaći utjehu u njegovoj suprotnosti u vidu tzv. “idealne” stvarnosti, umske stvarnosti kao stvarnosti mišljenja odriješenog od postvarenog, ne-zbiljskog života koji utišava naše unutarnje glasove, molitve naših želja, uspomene na život koji je mogao doći, a nije. Doista, zašto sam baš ja ja, a ne netko drugi?

Nije mi moglo biti više od pet godina. Ruka moje majke, topla kao ruke svih majki prije nje, označavala je mjesto sigurno od stvarnosti, sigurno čak i od vremena, jednu ne-stvarnu fantaziju kao zbilju svih zbilja, a to je san o pripadanju, zatim kazivanje o domu. “Jezik je kuća bitka”, rekao je Heidegger. Često sam postavljala pitanja o jeziku, o razlici između č i ć, o tome zašto ć uvijek dolazi na kraju. Imena su najveće zagonetke; iako ih dobijamo na početku, njihovo značenje saznajemo tek na kraju. Zašto sam baš ja ja, a ne netko drugi?

Imam dvadeset šest godina; možda godinu manje ili više, no svejedno je, na fotografijama izgledam uvijek jednako te promjene okolnosti ostaju tek intimni detalj iz privatnog života, a ne javna svojina kao tijelom ispričana priča. Sada bi moja ruka trebala biti ruka majke i moje tijelo bi trebalo biti nečiji dom. Ako je jezik kuća bitka, paradoks tijela jest da je ono dom kao mjesto rađanja ne-zbilje, protu-zbilje, nad-zbilje. U tijelu se događa vrijeme, a u mislima vječnost. Sreća je, kada vrijeme susretne vječnost, kada čovjek pronađe čovjeka, kada se ruka ugnijezdi u ruci kao u letu zaustavljena ptica.

Imam dvadeset šest godina i vozim se vlakom iz Münchena prema Nürnbergu, toj uobičajenoj prometnoj ruti koja sadrži ponešto za svakoga. Ljeto je, začudo sparno, i vožnja je jeftina i neudobna, ali to nije razlog pogleda kojeg nosim na sebi poput osobnog brenda i zaštitnog znaka. Imam pogled osobe koja odlazi i koja napušta ono čemu pripada i što bi također trebalo pripadati njoj, ali igrom sudbine joj izmiče. Je li to grad? Jezik? Ulice kojih se sjećam i koje uvijek iznova zaboravljam? Je li to ljetni festival i njegova namještena radost koja traje jedva nešto dulje od dana? Ali ne, to ne može biti. Mora da je nešto drugo, manje stvarno i jedino dušom opipljivo.

Noćas mi srce pati,
noćas me duša boli,
teško je kad se voli,
kad ostaneš sam.

(Nastavit će se…)

Photo by Daisa TJ from Pexels
2 Shares
Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You May Also Like