Korona-kriza i njezini paradoksi

Kriza jede svoju djecu
0 Shares
0
0
0

Priznajem, zatekla me korona-kriza. Ne na početku: bila sam jedna od rijetkih kojoj slijed događaja u mojoj prebivališnoj zemlji nije slutio na dobro, stoga sam otputovala kući još koji tjedan prije zatvaranja granica. Ne, zatvaranje granica me nije zateklo; dobro znam da kada novine počnu insinuirati i sugerirati nešto, da je to prvi znak da će se to doista dogoditi. Npr. kada su napisali da će Parlament imati sastanak u srijedu na kojem će odlučivati o možebitnom privremenom lockdown-u, to je bio znak: od srijede počinje lockdown.

Ne, zatekle su me neke druge stvari. Na primjer, prosvjed diljem Europe protiv rasizma u SAD-u i nepravednog postupanja prema Afroamerikancima. Čovjek ne može, a da se ne zapita, kako i zašto su prosvjedi postali moda? Zašto, zaboga, ljudi diljem starog kontinenta, koji obiluje i starim i novim problemima, prosvjeduju radi problema koji proizlazi iz specifično američke konstrukcije društva, prava i države!? Jest, rasizam je globalni problem, ali odgovor na njega treba biti osmišljen lokalno, inače sve, kako kaže Marx, postaje dim. I baš zbog toga što je rasizam u formi državne represije nad manjinama prisutan globalno -odnosno sve-prisutan – pa tako i u europskim državama koje su se po pitanju produkcije i njene organizacije zdušno ugledale na (uvjetno rečeno) “američki model” kapitalizma (“jer mi to zaslužujemo”), neartikulirani, ne-lokalizirani prosvjedi protiv “američkog” problema u “europskim” gradovima djeluju više smiješno nego korisno. Zašto?

Prvo, moram napomenuti da ne vjerujem u sintagme kao što su “američki problem”, “kineski problem”, “europsko pitanje”, “žensko pitanje” i sl. Zbog toga navodni znakovi koje stavljam imaju simboličku funkciju mog vlastitog svjetonazorskog distanciranja spram ovakvih konstrukcija, jer ih nastojim koristiti tek onoliko koliko je jezično nužno, u potpunosti svjesna opasnosti da nose potencijal za raspirivanje ideologijske rasprave te da njen tok mogu skrenuti tamo gdje mu nije mjesto. Ne smatram rasizam pitanjem određene nacije ili države, ali s obzirom da se nijednom društvenom problemu ne može pristupiti s visine apstraktnih jezično-misaonih konstrukata, iznenadilo me vidjeti kako mladi ljudi diljem europskih gradova bivaju spremni da se ujedine oko jednog društvenog problema bez namjere povezivanja događaja u SAD-u s “našom” svakodnevnicom u EU.

Razjedinjenost europskih država po pitanju bitnih događaja i društvenih pitanja vidi se i na primjeru korona-krize, kada, s jedne strane, povod za prosvjed postaje nametnuta obaveza nošenje maski (tako je, primjerice, ovog mjeseca sudskom odlukom nakon žalbe građana ukinuta obveza nošenja maski u centru Düsseldorfa; posve apsurdna odluka u jednoj od najrizičnijih pokrajina u Njemačkoj!); s druge strane, problem sverastuće nezaposlenosti i diskriminacije prilikom zapošljavanja nije postao ni pravni ni društveno-politički predmet pažnje. Kriza stoga, umjesto da dovede do transparentnosti društvene strukture i njihove probleme, služi vrlo uspješno njihovom prikrivanju i zamagljivanju, dok sporedni problemi kao što je nošenje maski prilikom odlaska u trgovinu ili ulaska u tramvaj odjednom nekakvim izokrenutim slijedom prioriteta postaju povod za simultana paneuropska građanska negodovanja.

Optimističke prepostavke o tome kako će nam korona-kriza svima najednom “otvoriti” oči te će se u tzv. “post-kriznom” ex nihilo izroditi sveobuhvatna društvena tolerancija, ne samo da su naivne, nego i ukazuju na dubinu problema unutar samog društva, koje nije u stanju razlučiti bitno od nebitnog, nužno od korisnog. I inače je mantra “bit će bolje”, pogotovo kada za nju ne postoje ekonomske pretpostavke, znak krajnje psihološke pasivnosti, ali, društveno gledano, ukazuje na još dublji problem unutar kojeg društvo inertno prihvaća postojeće stanje stvari i postaje masa. U takvom društvu ne treba se ipak čuditi paradoksima kao što je gore navedeni; svaka kriza, naime, ne samo da iznosi vlastite paradokse na vidjelo, već se temelji na istodobnom prividnom osnaživanju pojedinca putem tzv. društvenih identiteta i oslabljivanja društvenih struktura koje su u razdoblju moderne činile političku, ekonomsku pa i etičku okosnicu (zajedno sa svim svojim iluzijama tzv. “lažnog morala”, “lažne svijesti” i sl.)

Korona-kriza, prvenstveno i najurgentnije zdravstveni problem, time postaje paradigma društva 21. stoljeća, koje je ujedinjeno u vlastitoj razjedinjenosti; prava riječ zapravo bila bi raspršeno. Ovakva raspršenost čini bit digitalnog društva, u kojem svaki pojedinac funkcionira uspješno integriran kao “čovjek bez svojstava” (Musil), kao paradigma očovječene atomske čestice (Hollebecq: Atomic Man) te su stoga sve njegove akcije-reakcije neuspješne ukoliko se njima ne dohvati srž problema; sam njegov bitak bez biti, koji predstavlja najveći paradoks od svega.

Photo by cottonbro from Pexels
0 Shares
1 comment
Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You May Also Like